Vlatko Sekulović - Čiji je naš jezik?

07.07.2017. Beograd

Deklaracija o zajedničkom jeziku ne samo što je zasnovana na naučnim metodama i saznanjima, već je u potpunosti u skladu sa stvarnošću i definiše naš jezik. Deklaracija je sredstvo da se svim generacijama, a posebno mladima, koji su rođeni sa već ustanovljenim "novim jezicima", predstavi racionalna analiza jezika, i da se na taj način predstavi zajedništvo.

 

 

 

 

Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci razumeju se kada govore svojim jezikom. Pripadnici ovih naroda mogu bez prevodioca razumeti tekst kada čitaju knjigu, slušaju pesmu ili gledaju film na srpskom, hrvatskom, bošnjačkom ili crnogorskom, ali to ne znači da taj jezik moraju nazvati jednim imenom.  Jedno od osnovnih ljudskih prava jeste da svako ljudsko biće može slobodno da izabere naciju kojoj pripada, posledično, ima pravo i da jezik kojim se koristi zove imenom nacije kojoj pripada. U skladu sa time svako društvo, odnosno država, konsenzusom građana i građanki, ima pravo da nazove svoj jezik nazivom te države, odnosno naroda. Međutim, naziv jezika neće promeniti njegovu sadržinu, koja je, u slučaju našeg jezika, takva da je svojstvena Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, pa i drugim narodima,  odnosno da je naš jezik zajednički jezik ljudima različitih nacionalnih pripadnosti.

Postojanje zajedničkog jezika ni na koji način ne ugrožava nacionalne identitete, šta više, u navali drugih jezika, a prvenstveno engleskog, čini naš zajednički jezik konkurentnijim u odnosu na druge jezike i tako održava te identitete čiji je sastavni deo. Pri tom, naš  jezik se duže vremena koristio u različitim državama, carevinama i kraljevinama, nego što se koristio u jednoj jedinstvenoj državi, a i tada je bio faktor nacionalne identifikacije i spona između ljudi. Naš jezik je bio jedan od službenih jezika u dve carevine, turskoj i austrougarskoj, a danas je naš jezik jedan od službenih jezika Evropske unije. Drugim rečima, države su se menjale, a naš jezik je ostajao, čineći sastavni deo nacionalnog identiteta.

U vremenu kada se još uvek više ističu razlike među narodima koji žive na prostoru Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, od velikog je značaja isticati ono što nas spaja, kao što je to naš jezik. Ako želimo održivi mir i stabilnost u regionu, i bolju budućnost za nas i generacije posle nas, apsolutno je neophodno da ističemo ono što nam je zajedničko.  Zajedništvo razvija potrebu i motivaciju kod ljudi da posete Beograd, Sarajevo, Zagreb, Podgoricu, da razumeju i da se razumeju sa svojim okruženjem, odnosno zajedništvo pomaže empatiju, a nepostojanje empatije je suština zla, kako je to rekao kapetan Gilbert, psiholog, tokom suđenja nacistima u Nirnbergu.

Međutim, svedoci smo da se ne propušta prilika da se istaknu različitosti, da se potencira i preuveličava ono što nas razdvaja, a da se potpuno zanemaruje, nipodaštava i negira sve što nam je zajedničko, uključujući i jezik.

Deklaracija o zajedničkom jeziku ne samo što je zasnovana na naučnim metodama i saznanjima, već je u potpunosti u skladu sa stvarnošću i definiše naš jezik. Deklaracija je sredstvo da se svim generacijama, a posebno mladima, koji su rođeni sa već ustanovljenim "novim jezicima", predstavi racionalna analiza jezika, i da se na taj način predstavi zajedništvo. Deklaracija daje odgovor na vrlo jednostavno pitanje koje mladi postavljaju: Ako se radi o različitim jezicima, kako onda da se razumemo kada svako govori svojim jezikom? Radi se zajedničkom policentričnom jeziku, gde svaka od država i naroda mogu da nazovu taj jezik svojim i da ga „krste“ nazivom svog naroda i države.

Dakle, vraćajući se na na pitanje koje smo postavili, dolazimo do zaključka da je naš jezik naš, kako god ga neko nazivao. Suština je u onome što je srpski teniser Novak Đoković jednostavno rekao za hrvatskog tenisera Ančića, „Ančić mi je prijatelj, spaja nas isti jezik“.  Naš jezik je jezik Vuka Karadžića i Josipa Štrosmajera, Borisa Dvornika i Bate Živojinovića, Snježane Kordić i Vlade Arsenijevića, Novaka Đokovića i Maria Ančića, Ivane Španović i Sandre Perković, i mnogih drugih ljudi, koji danas čine tu tihu balkansku većinu, koji govore zajedničkim našim jezikom, ljudi koji žele prijateljstvo, a ne sukob, koji žude za mirom, a ne za  ratom, koji šire ljubav, a ne mržnju, drugim rečima, naš jezik je jezik onih ljudi koji žele život sa drugima.